Hrvoje Prpić o zbrinjavanju radioaktivnog otpada na HTV4

Prpić-Zajedno za zdravlje

Gost emisije Zajedno za zdravlje 01. svibnja 2020. godine je bio direktor Fonda za financiranje razgradnje NEK, dr. Hrvoje Prpić.

Tijekom intervjua dr. Prpić odgovarao je na pitanja o tome što je to institucionalni otpad, kako se i gdje skladišti radioaktivni otpad u Republici Hrvatskoj, što znači preuzimanje bivšeg vojno-skladišnog kompleksa Čerkezovac te je komentirao odnose sa susjednom Bosnom i Hercegovinom.

Radioaktivni otpad nastao na teritoriju Republike Hrvatske odnosno institucionalni otpad skladištio se do 2013. godine u skladištu Instituta Ruđer Bošković, kada je inspekcija ocijenila da je skladište zapunjeno i zatvorila ga. Izuzev ovog skladišta, gotovo u centru grada, na Ksaveru, postoji i skladište u sklopu Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada koje je radilo od 1959. do 2000. godine kada je također zatvoreno zbog zapunjenosti. Hrvatska u ovom trenutku nema skladišta i sav radioaktivni otpad se drži u ustanovama koje koriste radioaktivne izvore odnosno bolnicama, građevinskim poduzećima, itd. Potrebno je napomenuti da u neposrednoj blizini skladišta svih ovih godina živi stanovništvo, a u samom Institutu Ruđer Bošković radi cca 700 ili 800 ljudi i u okolišu skladišta nema zabilježenih zračenja. Ovakav način skladištenja nije adekvatan i zbog toga se Nacionalnim programom išlo za potvrđivanjem dugoročnog rješenja za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na Trgovskoj gori koja je odlukom Hrvatskog sabora još 1999. godine uvrštena u prostorni plan za tu namjenu, a na čijem području se nalazi i vojno-skladišni kompleks Čerkezovac.

Nakon što je bivši vojno-skladišni kompleks proglašen neperspektivnim za vojsku Nacionalnim programom je ova lokacija proglašena preferentnom za zbrinjavanje radioaktivnog otpada. To znači da je potrebno provesti studiju utjecaja na okoliš. 2016. godine provedena je Strateška procjena studije utjecaja na okoliš koja se radi na temelju poznatih podataka, a sada je potrebno provesti geološke, hidrogeološke radove, bušenja, itd. Potrebno je potvrditi kakva je struktura stijena na kojima će se graditi skladište, provjeriti da se neće ugroziti podzemne vode, bunari, Una, itd., zatim potrebno je izraditi nulto radiološko mjerenje da bi se izmjerila trenutna radioaktivnost koja je uvijek prisutna u okolišu u svrhu kasnijeg praćenja, ako dođe do realizacije skladišta. Na ovoj lokaciji je vojska imala skladište bojevih streljiva bivše vojske JNA, a prije izgradnje rađena su bušenja i elaborati kako bi vojska potvrdila da je skladište sigurno. Upravo je to još jedan od razloga zašto je ova lokacija odabrana kao preferentna budući da su istraživanja za potrebe vojnog skladišta pokazala da je to prihvatljivo i sigurno područje.

Planirana je izgradnja dva skladišta, od kojih je jedno za radioaktivni otpad iz Nuklearne elektrane Krško, koji je voluminozan. Radi se o nadzemnom objektu, a radioaktivni otpad se zbrinjava u velikim betonskim spremnicima i pri tome ne smije biti u tekućem stanju kako bi se spriječilo eventualni prodor izvan spremnika. Potrebno je poduzeti sve mjere da radioaktivni otpad ne može izaći iz spremnika, a to će se postići tako da će biti skladišten u nadzemnom objektu koji će biti aktivno nadgledan sa sustavom nadziranja radioaktivnosti i nizom barijera. Objekt se gradi za rizik od najvećeg potresa, a svaki spremnik je težak oko 15 tona, otprilike 2x2x2 m. Ti spremnici prolaze i „drop test“ u kojem se bacaju sa visine od 5 metara pri čemu se ne smiju raspuknuti. Radi se, dakle, o licenciranim spremnicima. Sav otpad koji se nalazi u Nuklearnoj elektrani Krško vozit će se u specijalizirani centar u Europi koji se isključivo bavi kondicioniranjem tog otpada, što zahtijeva velika sredstva, cca 40 milijuna eura, koja su predviđena u procjeni troškova zbrinjavanja radioaktivnog otpada. Intencija je poštivanje rješenja koju su trenutno najbolja svjetska praksa.

Važno je naglasiti razliku hrvatskog rješenja, koje je nadzemno skladište u koje se ulazi i koje je kontrolirani objekt, od slovenskog koje je odlagalište, podzemni objekt, odnosno radi se o trajnom rješenju. Tamo će biti odložen sav otpad iz Nuklearne elektrane Krško i slovenski institucionalni otpad. Ono na što Republika Slovenija nije pristala jest zbrinuti i hrvatski institucionalni otpad, što Hrvatskoj ne nudi trajno rješenje jer bi bilo potrebno proći sve navedene procedure i napraviti skladište i za ovaj otpad koji je razasut po Hrvatskoj. Važno je napomenuti da država za skladište institucionalnog otpada ne daje dodatak za gospodarski razvoj općine. Naime, praksa je u cijelome svijetu da onaj koji ostvaruje profit radom nuklearne elektrane mora izdvajati sredstva za rješavanje zbrinjavanja radioaktivnog otpada i za naknadu lokanoj zajednici kao poticaj za gospodarski razvoj. Ovdje se ne radi o naknadi za učinjenu štetu jer štete ne smije biti. Radi se o doprinosu za gospodarski razvoj. Jedini razlog za nemogućnost gospodarskog razvoja, razvoja OPG-ova, poljoprivrede i sličnog jest nerazumno stigmatiziranje o štetnosti ovakvih skladišta, čime se nanosi šteta lokalnoj zajednici. Postoji niz primjera gospodarskog razvoja lokalnih zajednica. Samo jedan od nama bliskih primjera razvoja gospodarstva je uzgoj jabuka uz samu Nuklearnu elektranu Krško, ali postoji i niz drugih primjera, kao npr. pokrajina Champagne koja proizvodi skupocjene šampanjce, zatim Lago Maggiore u Italiji gdje je veliki istraživački centar Ispra s 4 ili 5 nuklearnih reaktora iznad jezera na kojem turizam cvate.

Razlog reakcijama iz Bosne i Hercegovine je što ondje dolazi do velikog zastrašivanja stanovništva, što ljudima koji nisu dovoljno upoznati s materijom ili ne mogu doći do točnih informacija stvara razuman strah i neprihvaćanje ovakvog rješenja. Najviše se ističe da Hrvatska nije tražila suglasnost Bosne i Hercegovine pri odabiru lokacije, no to nije praksa nigdje u svijetu. Hrvatska je, kao suverena država, dužna sama riješiti ovo pitanje. Ipak 2016. godine, Bosna i Hercegovina, koja tada nije bila potpisnica ESPOO konvencije, dobila je na uvid stratešku studiju procjene utjecaja na okoliš i sudjelovala je u toj komunikaciji.

Intervju možete pogledati ovdje.